Nekurentne zalihe (oštećene ili zastarjele) koje više nemaju uporabnu vrijednost i od kojih je teško očekivati buduću ekonomsku korist za poduzeće, potrebno je prestati priznavati u poslovnim knjigama poduzetnika te na propisan način zbrinuti ili uništiti.
U smislu Zakona o porezu na dobit, rashodi od smanjenja vrijednosti zaliha priznaju se u razdoblju u kojemu su zalihe “realizirane” odnosno utrošene, prodane, na drugi načim otuđene ili uništene.
Kako bi rashodi od smanjenja vrijednosti zaliha bili porezno priznati, poduzeće u istom razdoblju oporezivanja predmetne zalihe mora realizirati (prodati, uništiti ili pokloniti). U slučaju da poduzeće u tekućoj godini vrijednosno uskladi zalihe, ali ih u istom poreznom razdoblju nije realiziralo (prodalo, uništilo il poklonio), obavljeno vrijednosno usklađenje će biti porezno nepriznato i potrebno je uvećati poreznu osnovicu tekuće godine. Ako se u slijedećem poreznom razdoblju predmetne zalihe realiziraju, obavljeno vrijednosno usklađenje postaje porezno priznati rashod i za taj iznos umanjuje poreznu osnovicu u prijavi poreza na dobit tog sljedećeg poreznog razdoblja.
Ako bi se zastarjele zalihe koje nemaju uporabnu vrijednost ostavile u bilanci, problemi bi bili sljedeći:
- iskazali biste imovinu koja ne vrijedi
- zauzimali biste prostor i uzrokovali troškove skladištenja
- imali biste oportunitetni trošak zato što prostor niste upotrijebili za zalihe koje vrijede
- platili biste više poreza nego što trebate platiti zato što biste trebali provesti vrijednosno usklađivanje zaliha koje je porezno nepriznato.
Zbog svega navedenog držimo da bi takav postupak bio u skladu s temeljnom poduzetničkom logikom: ostvariti profit, odnosno izvući najviše iz danih okolnosti.
Stoga, logika vas vodi da se obratite nama.